Između zime i proljeća..

Stara izreka kaže poslije kiše dolazi sunce,iako bi se u ovom slučaju moglo reći, poslije kiše dolazi još kiše...danima je kiša, i sivilo  koje se izmjenjuje sa ponekim vedrim trenom,nije čuditi zapravo sve to, između  zime i proljeća smo.
Dan zamislim aktivno,no ipak me vrijeme preorjentira po svom,toliko puta krenem i stanem.Ipak ukrala sam par trenutaka vedrine  koja je kratko trajala,za proletjeti vrtom i udahnuti malo svježine.Tako mi je prijalo takav predah.

A vrt,e on me uvijek dočeka i iznova oduševi kao i njegovi posjetioci,nekoliko ptičica stisnutih jedna do druge pred vjetrom na susjednoj ogradi od žice,prvi i jedini žuti procvali šafran ispod japanskog javora,nekoliko praznih puževih kućica razbacanih po blatnoj zemlji..ili visibabe koje željno izviruju iz svakog kutka..

Znate svake godine osjećaj je isti kada ugledam vrt  u ovakvom stanju,umoran i ogoljen od zime,osjećam silnu volju za krenuti,za unijeti živost i smisliti mu ovogodišnju scenu koja će nam biti za uživanje kroz godinu..ipak uz pomoć vremena koje se evo dan,za danom kreće prema proljetnom i vrt mi je sve bliži.

Nedavno ubrane forzicijine grane procvale su,žute,prelijepe, stvaraju mi pravi proljetni ugođaj doma,njihov cvat u prirodi znak je da je pravo vrijeme za orezivanje ruža i to će stići brzo. Gledam  ispod grana forzicije kako kiša rominja i udara u prozorsko staklo,smišljam neke nove ideje,sladeći se kolačem,bojam dane u svojoj glavi, i osjećam lagane leptiriće u trbuhu pri pomisli da je proljeće tu,blizu,blizu...