Kada poželim ..

Upravo nekako svake godine u ovo vrijeme osjetim isto, da me zima  baš umara..ne volim sive "tople"dane,hladna jutra i kišu koja je zamijenila onaj pravi siječanjski snijeg,ne volim sebe pomalo depresivnu uljuškanu u puku  sivu svakodnevnicu,a do proljeća,koliko li je još?
Brojim,priznajem brojim dane do proljeća,ipak  svakim danom duži je i  dan , vrijeme ide i prvi zumbuli,jaglaci, i cicamace  su već tu,ima nade,i on amarilis sa velikim A,  tako poseban i meni potpuno fascinantan ljepotan koji mi svakim danom sa svakim svojim novo otvorenim cvijetom stavi osmjeh na lice.Zar se može pred tako čime biti ravnodušan?

Gledam sebe ovih dana pomalo depresivnu, umornu,raštrkanu ,,zaista se baš ne osjećam dobro kao takva, treba vratiti osmjeh na lice i osjetiti toplinu oko srca,upravo mi ove moje prve cvjetnice čine da otjeram zimsku depresiju,da osjetim makar privid proljeća u svome domu i kažem si dišem i  ipak sam dobro unatoč svemu.I tako sjednem u svoj najdraži kutak doma,tu na klupu odmah ispod prozora..

 I  još jedan sivi dan u nizu,kiša ,sumorno je..ali kada poželim i ovakav dan mogu pretvoriti u najljepši,otjerati oblake ružicama na jastučićima,amarilisom u cvijetu prekriti prozor,gledati šareno baš kao kako gledaju ove prve cvjetnice,osjetiti svježinu bjeline..i biti dobro u duši,sasvim dobro u svemu nesavršenom.
Želim vam ugodan vikend i poželite nešto lijepo,možda vam se i ostvari,sigurna sam da hoće!