Kada posložim misli na svoje mjesto..

Nekada trebam posve malo za posložiti svoje misli na svoje mjesto..posložiti si misli,čini se nemoguće poslije svega što mi je bilo na pameti posljednjih mjeseci,brdo emocija koje blokiraju,negativnog,strepnje i osjećaja bespomoćnosti..ipak nije sve idealno ni sada,osjećam još grč,,ali ruku na srce  ide na bolje čini se.,čim osjetim samo malo ugode uokolo sebe,pogledam plavu presličicu koja je procvala baš sada kao da je znala da mi treba plave ljepote,prolistam par listova sa dobrim idejama,zavaljena u fotelju  smišljam svoj bijeg ..misli se slažu same od sebe..odmaram u pravom smislu te riječi.

 Zbilja volim ukrasti za sebe ovaj trenutak kada mi je tako slatko pobjeći na jedno popodne od svega,pobjeći a da se zapravo nigdje ne pomaknem,...smislila sam bijeg koji ne traži puno,a toliko puno daje..misli ovaj puta bojim u plavo,protkane nadom da će mi  neke moje male želje biti ispunjene,želje koje samo ja znam i osjetim koliko su  mi ostvarive i zapravo velike.

Vjerujem da svatko od nas ima neki svoj način kako posložiti svoje misli na svoje mjesto..uz neki svoj mali ritual,ili  uz posve neki običan dan u kome odlučite neka bude baš  poseban ..uz neku dobru misao, ostale misli se slažu pozitivno..,uz neke male ugodne trenutke nekada su dani puno lakši  za prebroditi ih i kažem sama sebi .." ipak lakše dišem i mogu dalje!" ..

Bjelina...

Toga dana nebo je zasivilo,vjetar je počeo nositi nositi pahulju za pahuljom, a ono dijete u meni naslonilo je glavu uz  prozorsko staklo i veselilo se onome što vidi..napokon počinje bjelina.

Do jutra vrt je ogrnuo svoj bijeli plašt,mirno je,..volim kada sve utihne pod bjelinom,kada se svaki,ali  baš svaki zvuk zavuče pod snijegom,samo ostaje lagana škripa pod stopama dok koračam.Udišem zimsku svježinu,gledajući vrt uokolo sebe,šalica čaja u ruci za šetnju,psi u igri,snijegom prekriveni grmovi,a  snijeg polako pada..dovoljan razlog za reći ..divno je!

Dijete u meni nikada neće prestati voljeti ovakve trenutke, prve pahulje,osjećaj bjeline i mira i jedan običan zimski dan pretočen u sliku za pamćenje..

Zeleno volim te..

Ovo je svojevrsni nastavak prethodnog posta,proljeća u sred zime i moje želje da ozelenim dom sa prvim cvjetnicama koje se mogu već naći u prodaji a nešto i onim mojim forsiranim.

Nekako uvijek baš u ovo doba godine prilično me hvata kriza za vrtom,tješim se proljeće nije tako daleko,ali kada pogledam kroz prozor i vidim ogoljen vrt,kada stignu na naplatu računi u prvom mjesecu i naniže se još štošta toga, onda mi zaista treba zelenilo, nešto  opuštajuće oku uokolo mene, što će sve to  barem donekle ublažiti.Kažu da zelena boja ima ljekovitu,iscjeljujuću moć,biljke također..

zelena boja je najugodnija ljudskom oku i daje sigurnost.Vjerovati je da je to sve tako,biljčice mi se smiješe dok ih gledam,i nije da pretjerujem ali svaki,baš svaki puta me iznova svake godine oduševi baš taj prvi jaglac u cvatu ,lukovice ranih narcisa,zumbuli.. iako računi su vrtoglavi,svakodnevica siva,ali  kratko i jasno.. zeleno volim te!..zeleno je boja nade..nadam se kako tako boljemu!