Advent i neki teški trenuci..

Vrijeme između objave zadnjeg posta dobrano mi se oduljilo,ali i donijelo meni i mojoj obitelji neke teške trenutke kroz koje trenutno prolazimo.Kada vas zadesi nešto ružno,tada imate osjećaj da je vrijeme jednostavno stalo,sve se svodi na ono trenutno,nema tu pametnog odgovora,jednostavno dovoljan je trenutak i da vam se život okrene totalno naopačke..ali mora se dalje,i na ovaj post sam se odlučila sa teškom mukom,ali ipak kada sam upalila prvu adventnu svjećicu osjetila sam trunku nekog raspoloženja i onoga ozračja koje od sada slijedi, i vjere u bolje.

Moram priznati da mi je i prizor prošlo tjednog prvog snijega stavio osmjeh na lice,svaka pa i najmanja sitnica koju možda prije ne bih ni zamijetila sada mi je više nego potrebna da me osnaži,da pogledam uokolo sebe i kažem  si "dobro si!!!",nekome si tako jako potrebna kao oslonac i za njega moraš biti jaka..i tako prođe dan za danom.

Htjela bih vam svima zahvaliti  na komentarima na prethodnom postu,i zamoliti vas za razumijevanje što nisam bila u prilici redovno obići vaše blogove,ali čim  prije mi situacija dozvoli ,učinit ću to,jer vaši blogovi su mi zaista prava oaza u kojoj nalazim neki svoj mir.
Lijep vam pozdrav uz jednu lijepu misao Marie Curie koja mi se ovih dana stalno vrzma u glavi
"Ne bojte se ničega u životu, nego ga samo pokušajte razumjeti"